Trebala je biti romantika, ali..

Trebao je biti romantični vikend, bijeg od djece, hotelska usluga, mozak na pašu. Međutim, viroza pokosila Marića pa od romantike ni R, čajevi, paracetamoli i probiotici umjesto pjenušca na balkonu hotelske sobe. I tako siđem sinoć solo na večeru pa gledam te sportaše oko sebe. Njemci i Švicarci, svi u isto vrijeme na klopi, spojili stolove, svi isto obučeni, tihi, mirni, disciplinirani, u tanjurima hrpa riže i ficleki nekog krtog mesa ili ribe, pratim desert, voće u svim bojama, na automatu se toči samo voda. Gledam naše i Talijane, raštrkali se ko rakovi po sali, zurke i stajling (vjerujem) važniji nego kondicijska priprema, daju si šake, viču, dozivaju jedni druge, udara se po pizzi i pašti, i to je tek primo pjato, deserti, od riže na mlijeku do palačinki prelivenih nutelom, a za kraj sladoled jer ga možeš natrpat kol’ko ‘oš, uz cugu od jabuke ili naranče, rifilanje na najjače.

Oni prvi, iza 21h, iz lobija gore, eventualno kratko druženje po sobama, u tišini (ziher ih trener provjerava oko 22 da li su pogašena svijetla, ako ne i prije), ovi naši i digići, neki imaju dejt (prisluškujem), jer u hotelu ima i sportašica ne samo sportaša, a neki će i do grada, da vide što se nudi u Porečkoj noći. I tak, svašta vidiš kad si solo na večeri.

Danas malo bolja situacija, nema gospon M fibru, samo upoznajemo Porečke toalete po svuda, nešto smo skupa i pojeli, a ovan u meni natjerao je Marića da malo i prošeta i nadiše se zraka, čak bili i do teniskih terena bacit oko na pokoji meč i sad, eto ga bidan, rekla bi moja nona, spava ka dite (možda sam ga doduše dokrajčila, vrijeme je da stavite hešteg tim Marić;), ja evo gledam solo Liverpool, a poslije se, možda, ukoliko mu ne bude muka, spusti sa mnom na polu romantičnu večeru, barem da mi društvo pravi. Ako ništa, opet ću malo promatrati onu sportsku mladež dolje, zanimljivo je to vjerujte mi, i tema za jedno poduže, pametnije lamentiranje.