Život u perimeno/meno

Probudiš se u zoru (o spavanju nešto kasnije) i ne možeš stati na svoje stopalo. Prsti još ajde de, ali peta...

Kasnije saznaš da se sindrom zove plantarni fascitis i da je itekako čest u ovoj fazi života.

Kreneš u dan brojeći proteine, koji više nego ikad moraju zadovoljiti tvoje mišiće i one nesretne inzulinske skokove koji su krivi za luđačku potrebu za sladoledom u frizeru i kolačem koji si (ipak) kupila na putu do doma. Naravno, crijeva su se usporila (jer, saznaješ, skokovi estrogena utječu na tvoj gut microbiome) pa uz proteine opsesivno paziš da uneseš i dovoljno vlakana od jutra do sutra. Da smanji onu nesretnu napuhnutost i lijenost probave.

Mjesecima si imala migrene.

Doktor ti klima glavom s već uobičajenom rečenicom-sve to ide u rok službe. Hormonske migrene su pod normalno.

Da ti ne bi bilo dosadno, jedno 2-3mj. si živjela u uvjerenju da imaš rak mozga. Kako i ne bi kad su vrtoglavice bile takve da si se kao teški penzioner hvatala za sve živo i molila boga da za vrijeme treninga koji vodiš, vježbačice ne primjete tvoju 'slabost'.

Sve to pratila su obilna krvarenja (muški ukoliko ovo uopće čitate, vrijeme ja da preskočite par redaka). Naravno, uz prateče grčeve, bolove i sve što ide u službu perimeno pms sindroma koji je gori nego onomad 91., kada si se zbog istog rušila u nesvjest. Završiš na operaciji polipa jer, obilna krvarenja u perimeno eto dovedu i do takvih tvorbi.

Radiš putem krvnu sliku. Zove te tvoja dr., mlada je ne zna što ti je struka, pa kaže-gospođo morat ćete počet vježbat i pripazit na prehranu. Breaking news-kolesterol. Još jedan divni poklon uzburkanih hormona.

Tlak klasika, ionako je bio turbo nizak, tješim se što i on nije otišao u nebesa, ali zna se toliko spustiti da te nije volja za životom, a kamoli za nešto konkretnije.

Libido, eeee, ne valja previše o intimi, ali samo ću vam reći da se i na tome radi jer eto, nema žene u ovoj fazi koja se osjeća kao teen queen koja sve može i hoće i želi.

Valunzi, e to je stanje koje je našim frajerima poznato, jer njihove mame, naše svekrve su se znale tu i tamo na iste požaliti. Fino je kad te valung oplahne u tvom krevetu pa ajde, usred noći skidaš sve sa sebe (ali ne kao poziv za vođenje ljubavi), ali kada te trefi usred nekog sastanka ili važnog eventa gdje si htjela zasjati u punom sjaju,a ne zato jer si mokra, e to zna biti veselo.

A tek brain fog. Jaaao, divni simptom koji skuha tvoj mozak pa usred izlaganja ostaneš bez teksta jer se ne možeš sjetiti kako se zove npr. noga na kojoj stojiš.

Vraćamo se na spavanje. Ako nisu valunzi usred noći, onda te budi potreba za wc-om. I to nekoliko puta. Pa iako si imala uvijek mirnu savjesti i spavala kao beba, sad brojiš ovce i trudiš se disati da smanjiš anksioznost koja te pere zbog težeg usnivanja.

Nokti pucaju, kosa se prorijeđuje, koža svrbi jer je isušena kao bakalar. Trošiš lovu na preparate, kremice, pomadice, sve da se tvoja pedesetijedna ipak prikaže u boljem svijetlu nego što ju osjećaš.

Cice znaju zaboljeti kao da si zatrudnila. Što znaš da nisi jer eto, tvoj dr. kaže da su jajnici na izdisaju (skoro tim riječima). To te ne tješi jer ti je i utz nešto lošiji pa punkcija pa briga...ali na kraju, srećom, samo ostaje bolnost, osjetljivost istih, ništa ozbiljnije.

Onda dođe vikend i zaželiš se izlaska, koncerta i pokojeg gemišta i znaš unaprijed što ti alkohol u ovoj životnoj fazi čini, ali znate što, toliko ulažem u sebe, vježbam, pametno jedem, odmaram, kontepliram, radim sve što treba e pa gemišta se neću odreći makar crkla, makar to značilo gubitak noći i mamurne glave sutra. Ionako ne spavam, ionako imam brain fog.

I pitam se, kako je tek onim ženama koje ne znaju i ne primjenjuju sve ono što ja znam?! Bog nam žene moje pomogao. Drž'mo se, treba ovo preživit.