Crtica iz doba pandemije

Kada ne možeš udahnuti otvorenih pluća i kada se sparina lijepi po tebi kao smola, valja pobjeći u Maksimirsku šumu i to na one staze daleko od ljudi, gdje sam sa sobom i psom uz sebe kao vječnim pratiteljem, koračaš vojnički kako bi izbacila i stres i ljutnju i onaj ajvar koji si po skrivećki pojela.

Pratiš,slušaš otkucaje srca, dišeš da bi udahnula bolji osjećaj, a izdahnula sve što ti pritišće prsa. Jedan par u prolazu u žestokoj svađi, trudim se da ne želim čuti što ih mori pa pobjegnem na stazu pored, još užu, još samotniju. Klinci na klupici, veseli, bezbrižni, limenke piva razbacane po rukama i podu, mali zvučnik iz kojeg, za čudo, ne trešte cajke. Barem nešto da se srce nasmije.

Pogledam u nebo, smračit će se i prije nego što odradim svoj potrebiti krug. Pa ubrzam korak, ali ubrza i jedan pjegavi pesonja koji mi se sada mota oko nogu, liže mi tenisice,drag je i smiješan pa snimi Lilo i usmjeri pažnju na poželjniju partiju. A gazdarica pjegavca na telefonu, viče na njega pa viče nešto u slušalicu, svih joj je dosta, svi su ludi da luđi ne mogu biti. Nastavim.

Starija gospođa, onak zagrebački zrihtana i njen gospon sa štapom ispred mene, iza ugla, zašto su brojke danas takve kakve jesu, tko je kriv, a tko nije, ne želim slušati, ubrzavam korak. Na velikoj livadi borbe pasa i vlasnika do ruba incidenta. Svijet je u kaosu. Nađem usamljenu klupu ispod velike krošnje, Lilo već dahće, ženska je u godinama, izbacujem kroz plenkove, sklekove i sve ostale vježbe koje su tijelu potrebne, sve to izbacujem i darujem toj klupi, neka preuzme ovaj stres i svo novo normalno, jebala ih ta rečenica. Izbacujem da mogu disati, da mogu dalje.

Taman prije nego što ću privesti kraju svoj marš na bolji trenutak, svoj vapaj za dozom onih serotonina i endorfina, zove dragi, vratio se s turnira, može pelin preko u birtiji, ako sam za. Savršen poziv u savršenom trenutku za savršen svršetak večeri. Jer već se smračilo.