Najsretnija kad se okupimo

Dijete je stiglo iz Amerike. Još za vikend. Svašta smo organizirali, ali ima i on planove pa puštamo da sam odlučuje. Sinoć su Frana i On gledali do kasno Sam u kući, ne znam koji broj, ali bilo je veselje. Marić i ja smo se povukli u svoje odaje na zadnju sezonu Ted Lassa (uguglajte, potražite, poklonit će vam malo smijeha i razonode u ova teška vremena). Prije gledanja filma Frana je, najviše zbog Vida, nabavila pršut, da dijete gušta kaže. Ovih dana kuhat će se po Vidovoj želji, gdje god da dođe, od doma do svojih baka, juha mora biti na stolu. Amerika ne zna za domaću juhu. Amerika nema okus, kaže Vid. Amerika, iako zadovoljava njegova akademska i sportska očekivanja, ne može mu pružiti onu toplinu koju ima tu, svoj na svome.

Jutros pijem kavu dok djeca, svak u svojoj sobi, spavaju. Bella se vrti, ne zna ispred kojih bi vrata prije bila. Sretna sam, ispunjena. Marić mi je takvu istu poruku poslao jučer. Srce nam je na mjestu. Kako ne bi bilo. Blagdani su tu, zdravi smo, na okupu, djeca su nam postala istinski brat i sestra, imamo se ćemu radovati. Neki dan je jedna prijateljica napisala da se sve manje veseli dolascima kući nakon putovanja. Stalno bi negdje išla. Ja se sve manje veselim dugim odlascima, a najsretnija sam kada smo svi, uz dozu smijeha i mrvu žućnih rasprava, okupljeni oko stola u proširenom sastavu. Drugo mi za ovaj Božić ne treba. Jer znam jako dobro kako je bilo kada svega spomenutog nije bilo. Djeca se bude. Idem. Gajimo se ljudi, rekao bi jedan moj frend.