Od djece se ne odustaje

Ima ljudi kojima sve ide od ruke, čiji brakovi štimaju, a djeca kite pohvalnice po zidovima svojih soba. A ima i onih drugih. Njih nećete čitati i gledati po društvenim mrežama, sramota je pisati statuse o neuspjehu i porazima.

Ja sam, jer je moje srce uvik kontra, običavala baš tako. Crnilo koje nije prikladno, izložiti svijetu. Znale su mi moje mlade mame koje treniram reći-hvala ti što ne uljepšavaš probleme majčinstva, što iskreno govoriš o raspadu obitelji…Drugačije ne znam.

Ali, ima jedno veliko ali, nikada nisam izgubila vjeru da će stvari krenuti uzbrdo, nikada nisam pomislila da nema nade, za mene, za moje dijete, za budućnost. Sve je to samo privremena distrakcija, običavala sam samoj sebi reći.

I tako bijaše. Kaže meni moja kćer jutros u svojoj poruci, taman je došla s posla kad se galebovi na Hvaru probuđeno karaju, a pošten svit gre rabotat, a ona tek došla doma, noćna šihta i njoj, mladoj studentici na sezonskom radu, sve teže pada, ugl, piše ona-Ti si uvijek vjerovala u mene, i kada je bilo najgore. I jesam. To mi nitko, iako su se mnogi trudili, nije mogao oduzeti. Nitko.

Vjerovati u svoje dijete i kada radi pizdarije, i kada je pubertet u najružnijem zamahu, i kada su stalne svađe, a lijepe riječi rijetkost, i kada su samo neuspjesi, ispadi na dnevnom meniju, i kada ti je neugodno pred svjetinom, i tada sam vjerovala i bodrila, kao ona raja sinoć u Roterdamu.

Bože koliko mi se duša danas smije jer je ona toga svijesna. Od djece nikada ne valja odustati. Koliko god ti teško bilo.