Svoje volim

Znam da sam već i Bogu naporna sa svojim lokalpatriotizmom, ali iskreno, nije me briga. Dan prije nego što ću poč ća sa svog škoja uvik iman potribu napisat par riči.

Svi smo mi determinirani svojim nasljeđem, odgojem i bivanjem. Ili smo cijepljeni od osjećaja pripadnosti, ali to je već neka druga tema. Nas koje su učili da je ovo što imaš tvoje i sveto i da je tu sve počelo i nastalo, takvi kakvi jesmo, glasni, jasni, govorimo svi u jedan glas nadglašavajući svakoga za stolom, mi ne možemo drugačije. Gradsko dijete s asfalta možda ljubi svoju ulicu, svoj kvart. I to je isto u redu. Mi koji smo rasli uz miris mora i makije, puštamo suzu na sve što ima prizvuk južnoga kraja. Čak i moja kćer, gradsko dijete, kada ju zadesi negdje pjesma kamena i škoja, šalje meni snimku, šalje svojoj noni bračkoj, zna da će nas razoružati. A vjerujem da i ona nešto osjeća, ali neće priznati (možda jednog dana jer krv nije nikad voda). Otac mi govori da je sretan i ponosan što toliko svoje volim. Da je drugačije, ne znam da li bi vrijedilo.

Napustit ću sutra svoj otok s mirom u duši. Srce puno da izdrži sve što mu život servira u narednoj godini. I da se budi u zahvalnosti što toliko toga ima i toliko toga dobroga ostavlja da ga čeka.