Treba se samo usuditi

Isključi sve vanjsko. Osluhni kišu.

Kao uvježbani orkestar, nekad čuješ lagane bubnjeve u prvom redu, nekad nježna gudala otpozadi. Samo povremeni vozač u žurbi naruši skladnost ove muzike s neba. Čista čarolija.

Brinemo se da li ćemo raditi sutra, imati dovoljno za prekosutra. To su misli protiv kojih smo u klinču. Neprestano. I u snu. Samo povremeno stisak popusti, samo povremeno si zadovoljan malim. Tko kaže da je drugačije, laže.

Imaš zahvalnost, imaš obitelj, imaš krov nad glavom. Imaš. Ali obitelj treba nahraniti (neke i zagrliti što ih dugo grlio nisi), režije platiti, a bome je i hladnoća zime pred vratima pa zidove treba ugrijati.

Zahvalan si jesi, jer ima ih kojima je gore, teže. Ali...

Čovjek je prokleta životinja. Sve zna, svega je svijestan, nikad više lajf koučeva, grupa za podršku, afirmacija i mogućnosti. A nikad više potrebe za istim, nikad više nemira.

Što je triger point? Što je onaj gram na vagi koji će presuditi da kažeš-ne može više ovako, nešto se od sutra promijeniti mora.

Da li nas određuje posao, da li smo bez djece ništa, da li nam je onaj dlakavac sklupčan u kutu jedini izvor veselja?!

Ili je došlo vrijeme da kao zmija svučemo sa sebe staru, dotrajalu kožu i prepustimo se, tako goli i ranjivi, nečem skroz drugačijem?!

Treba se samo usuditi.

Kiša i dalje svira.

Ovo dolje je lokva u Žrnovu, ispred zvonika, u selu moje babe gdje smo kao djeca bezbrižno činili dišpet. Žrnovo je na otoku Korčuli.

Možda je recept pronaći u svakom danu 3 stvari koje su ti ispunile srce. Barem 3.

Jedna od mojih 3 danas je ova fotografija.

Photo by Nataša Skokandić